Osumnjičeni

Krimić Osumnjičeni, odnosno Jednostavno umorstvo, kako se originalno zvao, Šoljan je očito napisao po narudžbi, smatrajući to gotovo “šahovskim problemom”, kako je sam izjavio, a slično misli i Pavao Pavličić koji u pogovoru novog izdanja napominje kako je Šoljan “volio misliti i postupati kao profesionalac, što nije podrazumijevalo samo njegov status slobodnog umjetnika, nego i pripravnost da prihvati svaku moguću vrstu književnog izazova”. Krimić je izlazio prvo sredinom 1950-ih u nastavcima u tjedniku Globus, a zatim 1960. u ediciji roto-romana koji su se prodavali na kioscima, i po tome ispada da je to zapravo prvi objavljen Šoljanov roman – Izdajice su izišle tek 1961. Već ta bi činjenica sama po sebi bila dovoljan razlog za novo izdanje, a kako u predgovoru navodi Kolar, Osumnjičeni su važni i zato što je to prvi poslijeratni hrvatski krimić koji je na neki način učvrstio tradiciju, povezujući Zagorkinu Kneginju iz Petrinjske ulice, napisanu 1910., s romanima suvremenih autora kao što su Pavličić i Goran Tribuson.

Inspektor Horvat sprema se na počinak kad ga hitno pozovu na uviđaj u lokal Zvono gdje je nađen mrtav čovjek, ubijen tupim predmetom. Sumnja pada na sve koji su se u tom času zatekli na mjestu zločina. I dok Horvat, uz malu pomoć svojeg prijatelja, odvjetnika Matetića, kreće u lov na ubojicu pokušavajući kroz rašomonske iskaze osumnjičenih doći do istine, postupno se otkrivaju prljavi poslovi i izranjaju mračne tajne iz prošlosti koje svima upletenima daju motiv za ubojstvo, a pritom se u diskretnim detaljima oblikuje slika tadašnjeg Zagreba u kojem samo korak dijeli neonska svjetla velegrada od mračnih uličica i zapuštenih veža, a širokim bulevarima uz tramvaje voze seljačka zaprežna kola.

O avtorju

Antun Šoljan (Beograd, 1932. – Zagreb, 1993.), možda najsvestraniji hrvatski pisac druge polovice 20. stoljeća, podrijetlom iz Starigrada na Hvaru, djetinjstvo je proveo u Pančevu i Slavonskom Brodu, školovao se i nastanio u Zagrebu, a poslije kao zaljubljenik u more i u Rovinju. U književnosti se pojavio ranih 1950-ih s piscima okupljenim oko časopisa Krugovi pa kao pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, esejist, prevoditelj i antologičar obilježio hrvatsku književnu scenu svojim specifičnim, istinski modernim i postmodernim izričajem koji se uvijek oslanja na hrvatsku i svjetsku tradiciju. Objavio je sedam zbirki pjesama (među ostalima Na rubu svijeta, 1956., Gartlic za čas kratiti, 1965., Bacač kamena, 1985.; Prigovori, 1992.), petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV, čak i videoperformance (npr. Brdo, 1964., Galilejevo uzašašće, 1966., Dioklecijanova palača, 1969.), tri knjige eseja i feljtona, četiri knjige priča (Specijalni izaslanici, 1957., Deset kratkih priča za moju generaciju, 1966., Obiteljska večera, 1975., Hrvatski Joyce i druge igre, 1989.) i pet romana (Osumnjičeni, 1960., Izdajice, 1961., Kratki izlet, 1965., Luka, 1974. i Drugi ljudi na Mjesecu, 1978.).