Ne plači, dušo

Ne plači dušo je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti, to su priče o žudnjama, strahovima i strastima koje iskrivljuju naše karaktere. Poetsko-prozni fragmenti funkcioniraju kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice.

Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici.

O avtorju

Borivoj Radaković (1951.) mediteransko je (zadarsko) djetinjstvo zamijenio kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti.

Objavio je romane Sjaj epohe (1990.), Virusi (2005.), Što će biti s nama (2015.) i Hoćemo li sutra u kino (2018.) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov, pripovijetke Ne, to nisam ja (1999.) i Porno (2002.), knjigu eseja Sredina naprijed (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame, poput Dobro došli u plavi pakao (1994.), Miss nebodera za miss svijeta (1998.), Breza (2010.), Kaj sad? (2002.), Amateri (2010.), Grupa (2013.), Dobitnik (2015.).

Objavio je antologiju lezbijske poezije Dvije (1994.), s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika Croatian Nights te s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu Zvučni zid (2009.). Usto valja istaknuti i konceptualni rad Visitor’s Book (2005.).