Roman o agoniji i vedrini

Roman o agoniji i vedrini zadire duboko u vrijeme pada nadstrešnice u Novom Sadu i sve kontradikcije nastale nakon tog trenutka. U njemu Valjrevića kroz svoje junake prikazuje besprizornost jednog društva, ogrezlog u permanentnom kašnjenju i istrajavanju na porazu. Bivajući u stanju trajne narkoze, najviše što to društvo uspijeva proizvesti (jednako kao i junaci Romana o agoniji i vedrini) jest gubitnička iluzija o promjeni. Dakle, mračno je, i bit će i dalje. Pritom autor gradi složenu polifonu strukturu u kojoj progovara mnoštvo glasova stvarajući tako tekstualnu vrtešku koja čitaoca neprestano gura od suza do smijeha, i obrnuto.

Njegovi junaci, Fric i Dobrila, Kinez Li i Profesor istorije u penziji, pa i Poštar, svojevrsni su beketovski likovi, zarobljeni u opetovanom čekanju, poput Clova i Hamma, i potpuno onemogućeni da djeluju. Sve vide, sve čuju, ali odbijaju da budu učesnici u onome što nameće trenutak histeričnog politikantskog bulažnjenja.

Sve to Valjarević donosi autentičnim jezikom kojim ironizira i dekonstruira aktualni društveni trenutak prikazujući ga kao burlesku koja je jednako smiješna koliko i mračna.

O avtorju

Srđan Valjarević (Beograd, 1967) piše prozu i poeziju. Objavio romane List na korici hleba (1990), Ljudi za stolom (1994), Dnevnik druge zime (2006) i Komo (2007), prozne zapise Zimski dnevnik (1995), tetralogiju Fric i Dobrila (2021), Brod koji je zaplovio kroz maglu (2023), Narator je konačno progovorio (2024) i Roman o agoniji i vedrini (2025), te zbirku pjesama Džo Frejzer i 49 + 24 + 5 pesama (prošireno izdanje, 2024). Knjige su mu prevedene na engleski, španjolski, njemački, francuski, talijanski, švedski, ukrajinski, bugarski, albanski, makedonski, slovenski i kineski jezik. Za Dnevnik druge zime dobio je nagradu „Biljana Jovanović” 2006., a za roman Komo nagradu „Kulturkontakt Austria” 2006., „Stevan Sremac” 2006., „Gorki list Award” 2007. i „Prix des lecteurs du Var – Toulon” 2011.

Živi u Beogradu.