Imaginarni prijatelj

“Štošta u sjećanju biva prepravljeno i nehotice prilagođeno svijesti i duhu onoga tko se sjeća. Tako se neki od ovih portreta bitno razlikuju od onoga što je zabilježeno u njihovim matičnim pripovijestima te od toga kako ih pamte i bilježe povjesničari književnosti i ostali gospodari pripovijesti. Može se tu naći i faktografskih grešaka, one su slučajne. Ali namjerno ih nisam ispravljao kada bih ih, opet slučajno, otkrivao. Tim je pogreškama često definiran portret pojedinog lika, onakvog kakav on za mene postoji. Čitatelj uvijek preoblikuje ono što čita.
(…)
Među ovim portretima ima i onih koji su posvećeni likovima za koje će netko reći da su bili živi ljudi. Jesu. Ali koja je razlika između njih i onih za koje bismo pouzdano mogli reći da nikada nisu živjeli? U svjedočenju pred sudom – razlika je potpuna. U pripovijesti – nikakva. Da bi netko bio imaginarni prijatelj, ne mora biti izmišljen. Imaginiranje nije iz ništa. Nije, čak ni onda kada se čini da jest. Zapravo, najuzbudljivije je kada se živi čovjek pretvara u književni lik. Iz ništa izmišlja dijete. Odrastao gleda ljude, pa izmišlja iz njih.
Ova knjiga nije leksikon ni književni herbarij. Mozaik imaginarnih prijatelja čini mogući autoportret jednog čitatelja i pisca. Ili njegov teritorij. Svaki taj lik moj je lik, iz moje nenapisane ili napisane pripovijesti. Bez obzira na to što ga je imaginirao drugi.” – Miljenko Jergović